TRIATLON I DIJABETES
Studirajući na Varaždinskom veleučilištu, smjer tehničke i gospodarske logistike, upoznao sam svoju predobru kolegicu Lodeta Zrinku koja se tada pripremala postati druga žena u povijesti Hrvatske da osvoji naslov IRONMAN-a što podrazumijeva 3,8 km plivanja, 180 km bicikliranja te na kraju trčanja maratona dužine 42 km.
U tom trenutku kada sam to čuo ostao sam bez riječi. Za mene je tada sport bio nepoznanica.
Borbu sa dijabetesom sam vodio na svoj način, bila je to dobra regulacija ali puna nezadovoljstva i gorčine sve do jednog dana kada sam upoznao Zrinkinog dečka Vlahek Pavla koji me uveo u svijet triatlona. Valjda je vidio da bih nešto mogao postići i na tome mu puno hvala. Nazvao me jedan dan i pitao dali bih išao u Ptuj na utrku koji se sastoji od 375 metara plivanja, 10 km bicikliranja i na kraju 2,5 km trčanja. Rekoh prijavi me pa šta bude, bude. Sjećam se kao da je danas, jedva ali doslovno jedva sam isplivao dionicu. Među posljednjima sam izašao van iz vode i nekako završio utrku. Bila je to grčevita borba ali osjećaj ponosa i sreće koja mi je utrka pružila bila je neopisiva.
Pristupio sam u triatlon klub Međimurje te je to ujedno bilo rađenje novoga mene. Počeo sam trenirati svaki dan, treninzi su me ispunjavali srećom i zadovoljstvom pa rekoh sam sebi zašto i ja ne bih probao IRONMAN, što imam za izgubiti?
Pripreme su bile teške iz jednog razloga što nisam imao puno vremena. Radio sam od 6 ujutro do 14 sati, odmah ubacio trening od sat, dva i krenuo na predavanja koja su trajala do 21h. Kasno sam se vraćao kući ali to mi nije bilo teško već sam to radio sa zadovoljstvom jer mi je dan bio ispunjen u potpunosti. Najveći strah mi je predstavljalo plivanje, kako sam bio loš plivač nije mi baš bilo svejedno. Ali tu su se pojavili predivni ljudi iz Danske farmaceutske tvrtke Novonordisk, posebno ću istaknuti čovjeka kojeg je teško opisati jednom rijeći, ali samo ću reći hvala Bogu što postoje takvi ljudi. Gospodin Zoran Milas sa kojim i dalje vodim suradnju za novi projekt koji ću spomenuti kasnije, dogovorio sam da mi tvrtka Novonordisk sponzorira privatnog trenera plivanja koji će mi pomoći da svladam probleme plivanja.
Angažirana je privatna trenerica Marija Pamuković koja je napravila ogroman posao, plivanje je postalo lijepo i zabavno dok prije sama pomisao na plivanje mi je zadavala velike glavobolje.
Bilo bi bezobrazno da ne spomenem da bez savjeta kolega iz kluba, prijatelja i podrške roditelja sve to bilo puno teže odraditi. Hvala vam svima.
Došao je dan polaska u Češke Otrokovice, predivnog mjesta kojeg ću se uvijek rado sjetiti. Sa ekipom sam stigao dan ranije kako bi se stigli odmoriti uoči same utrke, malo upoznati stazu itd…
Kako je Češka poznata po dobrom i jeftinom pivu naravno da smo morali probati, bar smo malo zaboravili što nas sve čeka sutradan. Buđenje u 4 sata ujutro, srce lupa ko ludo, potrebno je spremiti pristojan doručak jer će vam sve energija biti itekako potrebna. Sve stvari sam spremio u tranziciji, bicikl čeka spreman, sve je na svojem mjestu. Start točno u 7h, čim sam napravio prvi zamah rukom sva nervoza je nestala, koncentrirao sam se da ne jurim, da pazim što radim budući da mi je to prvi put. Plivanje sam odradio za 1h i 32min što je za mene bio super rezultat. Kako ne bi bilo problema sa šećerom uzeo sam u svakom krugu po paketić šećera. Došao je na red bicikl, valovita staza i vjetar nisu baš idealni ali nije bilo tako loše. Izmjerio sam šećer u prvom krugu bicikla, bio je malo viši pa sam dao 3 jedinice novorapida i to je bila zadnja injekcija do 22.00h. Poslije samo trpanje sa svime šta se nudilo. Zadnji krug bicikla mi je zadavao muke jer me već guzica toliko boljela da sam jedva čekao kraj od 180km. Sam osjećaj kad siđete sa bicikla je toliko dobar, ali brzo ispari jer treba još otrčati 42 km. Ali kad se krene nema stajanja. Kako sam se štedio na biciklu trčanjem sam bio zadovoljan. Prvih 20 km bilo je ok, ostalo je već bilo uz male grčeve ali sve je to nestalo kad sam krenuo u zadnji krug.
Znao sam da ću završiti, i to još ispod 13 sati što me posebno razveselilo, bio je to stvarno odličan zadnji krug za odraditi. Trpao sam sve živo u sebe kako šećer ne bi pao ispod dozvoljene razine i stigao u cilj sa vremenom od 12h 42min 40sek. O kako dobar osjećaj, jednostavno predobro.
Izmjerio sam šećer, bio je 5,6 mmol/L što me dodatno usrećilo. Pričekali smo da ostatak ekipe završi svoju borbu i svi sjeli na picu i pivo. Gdje ima nešto bolje?
Od tog dana život mi se drastično promijenio, postao sam prvi dijabetičar u Hrvatskoj sa IRONMAN krunom, bio u novinama, moja slika na zagrebačkim tramvajima, upoznao predivne ljude, jednostavno predobar osjećaj.
27.08.2011. završio sam utrku dvostruke Ironman distance (7,6 km plivanja, 360 km biciklizma i 84,4 km trčanja) za 29 sati i 40 minuta i time postao prva osoba s dijabetesom na svijetu kojoj je to pošlo za rukom.
Od svega toga je najljepše vidjeti da ljudi u toj priči prepoznaju motivaciju i pokrenu sebe za zdravijim načinom života a to im sport definitivno može pružiti.
Udruženje za borbu protiv dijabetesa grada Beograda – “Plavi krug”, organziiralo je prvi Međunarodni tranzicioni kamp za osobe sa tip 1 dijabetesom, starosti od 18 do 34 godine. Kamp je održan od 6.-11.09.2011. u Kušićima kod Ivanjice, na planini Javor. Kamp je okupio 20 mladih ljudi iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, BiH, RS i Slovenije.
Cilj kampa je bila edukacija učesnika kako da se suočavaju sa životnim problemima a da to ne utječe na kontrolu dijabetesa.
Pokrovitelj kampa bila je farmaceutska kuća Novo Nordisk Pharma d.o.o.
Zahvaljujući kompaniji ADOC Farmacija d.o.o., svaki sudionok kampa je na poklon dobio aparat za mjerenje šećera u krvi i 50 traka, a MSD je na poklon dao USB stick.
Ja kao Hrvatski predstavnik stigao sam sa svojim dragim prijateljima iz Hrvatskog saveza dijabetičkih udruga, Natašom i Tomislavom u Beograd dva dana prije početka samog kampa gdje nas je ugostila naša draga prijateljica Bojana Marković. Kako mi je to bio prvi posjet Beogradu a i samoj Srbiji morao sam da vidim čari Beogradskog nočnog života poput „ Silikonske doline“ itd…
Kamp je održan od 6.-11.09.2011. u Kušićima kod Ivanjice, na planini Javor, 3 sata vožnje busom od Beograda. Kako su se nam u Beogradu priključila dva momka iz Makedonije, Martin i Kostadin, zvan „RAKUN“ , jedino njih sam do puta dobro upoznao pa smo tako odlučili i da uzmemo trokrevetnu sobu i evo mojih cimera na kampu. Već prvi dan sam naslutio da će mi ovaj kamp ostati duboko u mom srcu jer kod ispijanja prve kave se vidjelo da svi funkcioniramo kao jedan. Počeli smo da razmijenjujemo iskustva, pričamo viceve, zezamo se…Da sam birao ovakvu ekipu nikad ih nebi okupio. Hvala Vam ljudi, volim Vas sve puno.
Kako je kamp bio zamišljen da nas suoči sa problemima na koje ćemo naići kroz život a da nas to ne spriječi u dobrom reguliranju naše bolesti, svakog dana kampa imali smo zanimljiva predavanja koja su bila itekako korisna.
Medija trening održala je Vera Knežević, koji je pokrio teme: Poruke, Što je vijest?,
O novinarima, nastupi u tiskanim i elektronskim medijima. Praktični dio odnosio se na pisanje vijesti, priopćenja za medije…
O efikasnoj organizaciji udruženja zasnovanoj na IDF radionici za zemlje centralne i istočne Evrope, govorila je Stela Prgomelja. Sudionici su aktivno sudjelovali u radionici, kako individualno, tako i podijeljeni u radne grupe.
O najnovijim dostignućima u izlječenju tip 1 šečerne bolesti i brojanju ugljikohidrata, predavanja je održala Doc. dr Teodora Beljić Živković.
Profesionalni pristup teretani i vježbanju stručno nam je objasnio profesionalni trener Dušan Rajić koji također boluje od dijabetesa tip 1.
Zadnji dan konačno sam upoznao i svoje prijatelje iz Slovenije Rafaela i Eriku, Raf inače se bavi trčanjem i također ima velika postignuća, UltraBalaton sa više od pretrčanih 100km.
Naravno sa Rafom došao je i moj velik prijatelj Ninoslav Rašković, maratonac, također tip 1,
moji dragi prijatelji koji su dokaz da dijabetes nije prepreka ni u čemu, a pogotovo ne u postizanju sportskih ciljeva.
Svaki dan je bio nešto posebno, od korisnih informacija i predavanja do ispijanja jutarnje kave na terasi hotela. Nešto što mi ne izlazi iz glave. Fale mi ti ljudi, proveo sam s njima samo par dana, i u tako kratkom vremenu smo svi postali najbolji prijatelji za cijeli život.
Četvrti dan posjetili smo rezervat Uvac, najveće stanište surog orla u Europi, te je posebno bio zanimljiv posjet ledenoj pećini, naravno za koju ja nisam znao da idemo i upravo tako sam se i obukao. Ne da sam cvilio kao curica, nego još gore od tog. Hahahaha!
Bilo je predivno, ali taj dan neće biti zapamčen samo kao divan provod već kao povijesni dan jer je prvi puta zabilježeno da Crnogorac trči i pliva. Za mene neponovljivo.
Kako je bilo pregršt sportskih događanja morao sam i ja da smislim nešto. Predzadnji dan sam uspio uz podršku Rafaela i Nina da nagovorim ostale da potrčimo svi zajedno 8 km.
Bilo je to predobro, ja se ovim putem zahvaljujem svima što su podržali moju ideju.
Šećeri su bili izvanredni, mjerili su se prije samog trčanja, tokom i nakon trčanja i sve je završilo velikim oduševljenjem. Mojim najviše, bilo je sigurno i onih koji su me preklinjali ali sigurno su do sad zaboravili.
Zadnji dan je bio dan druženja, bez obaveza, dan za prijateljstvo i uživanje. Jedno predivno iskustvo, predivni dani provedeni sa prekrasnim ljudima. Bilo je EXTRA! Hvala svima!
A najviše hvala udruženju „ Plavi krug “ što nam je sve to omogućio.
Tportal – Sport – 03.09.2011
Link na članak
Došao je i taj dan. Dan za koji sam pakleno trenirao godinu dana kako bi postao prvi dijabetičar u svjetskoj povijesti koji je uspio završiti dvostruki Ironman. Ovo „prvi“ mora pod upitnik jer svijet je doista jako velik, nismo uspjeli naći informacije o takvom uspjehu dijabetičara tako da se iskreno nadam da ja zaista jesam prvi.
Kako je start utrke bio u petak u 16.00.h , u četvrtak bila je sama manifestacija otvaranja, konferencija za tisak, nešto predobro za osjetiti na vlastitoj koži jest da netko pred vama nosi Hrvatsku zastavu a vi ponosno koračate dok se iz publike čuje veliki pljesak. Tu sam upoznao velike legende ultradistanci – SZONYI Ferenc – Odvozio Race across America, otrčao Spartathlon, DoubleDeca triathlon…
GREISEN Kim – DoubleDeca triathlon, jako brz Danac, ide ispod 22 sata.
LEPLANT Dominique – Francuz koji uvijek nasmijava sve okolo sebe, baš je zajebant.
KREIS Michael – nastupa većinom na duplom – isto jako brz – ispod 22 sata.
IVANAGIČ Dario – prijatelj iz Hrvatske koji je završio za odličnom 2 mjestu. Bravo Dario!
WURFL Vicki – Simpatična Njemica koja nije skidala osmjeh sa svog lica.
OLIVER Suraya – Engleskinja koju sam prvu upoznao i popio više kava sa njom te smo se uspjeli najviše zbližiti. Ima završeno – double, triple, deca.
FRUHWIRTH Thomas – paraplegičar – mladić sa velikim srcem, nije se predao i tog vikenda postao prvi paraplegičar u povijesti koji je uspio završiti double Ironman.
A onog najvećeg upoznajem na sljedeći način. Sjedimo svi na kavi, ja pričam kako super stvar što je naš Roberto Setnik na trostrukom imao situaciju ukoliko mu se desi neki kvar na biciklu, nema problema, svi dijelovi postoje i to se riješava u tren oka.
Ja nabrajam Shimano, a u tom trenutku iza leđa mi se stvori Guy Rossy koji pruži ruku i veli mi – „ Shimano, nice to meet you“, nasmije se i ode. Oni koji ne znaju za njega, čovjek ima 63 godine i preko 350 završenih Ironmana – RESPECT!
U Bakovce nisam stigao samo s namjerom samo da završim utrku, već da uz svog velikog prijatelja, dr. Vlahek Pavla napravimo case study. Izvadio sam krv 7 dana prije utrke, 2 sata prije utrke, 2 sata nakon utrke te 2 dana nakon utrke i 45 mjerenja šećera u krvi tokom utrke.
Zabilježili smo 2 veća odskakanja od 14 mmol/L i 18 mmol/L dok su ostale vrijednosti više nego dobre, pogotovo za ovakvu utrku s obzirom da 2 dana nisam primio noćni inzulin Lantus i tokom 30 sati utrke sam dao samo 14 jedinica Novorapida. Baš me zanima što će na to reći medicina.
Da ne duljim, mogao bih ovo pisati deset dana kad se sjetim svih detalja, stvarno nešto posebno. A kad smo kod nečeg posebnog to su moji dragi prijatelji Slovenci, Bakovčani koji su od ove utrke napravili spektakl, mislim da će slijedeće godine popuniti prijave već u 2 mjesecu. Organizacija na svjetskom nivou, ljudi koji su spremni učiniti sve za vas.
Ovim putem još jednom im veliko hvala na svemu.
PLIVANJE 7.7km – 3:40h Petak 26.08.2011. 16.00.h
Temperatura vode 25 stupnjeva, pomislio sam da ću umrijeti u neoprenu ali nakon 2 sata plivanja postalo mi je itekako ugodno. Plivalo se 20 krugova od točno 380 metara.
Najveća distanca koju sam do tad plivao bila je 3.8 km na klasičnom Ironmanu tako da mali strah jest postojao ali nije me bilo briga. Došao sam spreman u glavi i to je to.
Svećenik nas je blagoslovio i krenula je navala adrenalina kroz moju krv, neprocjenjiv doživljaj. Svaki treći krug sam stajao na mjerenju, uzimanju okrepe na koje sam izgubio dosta vremena ali nisam htio žuriti.
Izlazim posljednji iz vode nakon 3.20h, važem se i tu već nastaje panika. Svi viču, izgubio si 6 kila, dehirirao si, pij vode, ajde brzo.
Al na kraju bila je to sama vaga moje kolegice Zrinke Vlahek, ex Lodeta, koja je njoj očito jako draga jer pokazuje dosta niske vrijednosti. Hahahahahaha
Normalno oblačim biciklističku opremu, noć polako pada, a ja krećem u biciklistički boj.
BICIKL 360km 14:22h
Palim lampu, vrtim krugove. 105 krugova od 3.4km. Prva kriza na 180 – om kilometru.
Nažuljale su me hlačice, ne znam što da radim, vozio sam u njima 300 km i nije bilo problema, pitam se i dalje. Mozak ne radi, nakon nekoliko krugova stajem, odlazim u šator i oblačim druge hlačice, tj. moj najstariji dres i očito najbolji, onaj koji mi je Pavao dao za moj prvi triatlon. Ispijam kavu, uzimam 2 ražnjiča u ruku koje je spremila moja draga baka, sjedam na bic i vrtim dalje. Imao sam 4 velike krize spavanja koje i nisu baš simpatične, jednostavno si ne možete pomoći, morate stati i malo razbistriti glavu, popiti šalicu kave i nastaviti dalje. Pokušavao sam slijediti savjet mog prijatelja Roberta Setnika koji je nedavno završio trostruki, koji mi je rekao da ugasnem sat ili prebacim na neki mod gdje neću vidjeti brzinu i prijeđenu kilometražu te da vozim po osječaju. Tako sam i napravio, vrtio po osjećaju. Zadnja ali i velika kriza me uhvatila 10 krugova prije kraja. Vozim, dosta mi je, hoću na trčanje. Ajde više kraj bicikliranja. Tješim se još samo 10 krugova, onda opet računica u glavi, pa to ima još 35km, a to je još sat i pol i opet kriza. Ali to je dupli Ironman, i to je normalno, za to morate biti spremni i prebroditi to i samo juriti dalje.
Završavam bicikl nakon 14h22min, odlazim pod tuš koji je bio nešto predobro u tom trenutku.
Možete i sami zamisliti kako dobar osjećaj nakon 18 sati utrke. Šećer mi ni u jednom trenutku nije pravio problem, vrijednosti su se kretale od 7mmol/L do 10 mmol/L. Nisam imao ni jednu hipoglikemiju kroz utrku.
TRČANJE 84,4km 11:37h
Stavljam na ruku Garmin i krećem sa ritmom od 7min/km, vidim da to ne funkcionira.
Što će mi sada sat da se još i s tim mučim, do sada sam radio prema osjećaju pa ću tako i dalje. Jedan krug trči Alen kraj mene, pa Zrinka, pa novopečeni kolega iz Slovenije Sebastjan, pa opet nastupa Pavao koji je ukupno odvrtio 50km i dobro se namučio taj dan.
Kako smo recimo svakih 12min protrčavali kroz ogroman šator pun navijača, publika me svaki put gromoglasno podržala, djeca su ispružila ruka da im dam high five, toliko pozitvne energije da jednostavno morate poludjeti od sreće i trčati kao da ste tek stigli na trku.
35 stupnjeva u zraku, vrećica leda ispod kape i led u rukama me hlade tokom cijele utrke, malo padam, malo se dižem, i tako iz kruga u krug. Sve više navijača, dolaze ljudi iz Zagreba, ekipa iz Hrvatskog saveza dijabetičkih udruga, te gosp. Zoran Milas i njegova obitelj, njegove dvije male slatke kčerkice koje su također odvrtile par krugova samnom. To se pamti, ti trenuci koji zauvijek ostaju u vašem srcu, i oni ljudi koji su došli tamo zbog vas da vas podrže u onome što volite. Znači da nešto vrijedite. Hvala mojim Paljnovčanima koji su stigli u velikom broju i bili sve te trenutke uz mene.
Imam još nekih 15km trčanja a nebo se otvara, počinje vjetar i moglo se zaključiti da će biti kar dobar pljusak.
Stajem kod svog šatora jer je tuča počela dobro tresti Pavlovu i moju glavu. Pavao veli ajde da malo pričekamo, proći će to za tren. Čekao sam par sekundi i skočio kao da me netko odgurnuo, nisam mogao čekati, želio sam kraj ove utrke. Pavao kreće za mnom i trčimo ko ludi po tuči i pljusku. Kako dobar osjećaj da nakon 35 stupnjeva trčite po kiši.
Sjećam se trenutka gdje piše na monitoru Nenad Šimunko +1, to znači da sam u zadnjem krugu. Prijatelji trče kraj mene, držimo dobar ritam koji je na kraju bio 4 min/km, zadnji krug sam najbrže odradio jer sam zadnijh 400m šprintao u cilj.
Kod šatora me ekipa čeka sa urlanjem i pljeskom, sa druge strane Slovenci u šatoru rasturaju. Uzimam Hrvatsku zastavu i prolazim kroz magična vrata. Kako sam ovu posljednju rečenicu napisao prošli me trnci jer sam se sjetio trenutka, vrijedila je svaka bol da se doživi taj trenutak.
10 mjesto u Europi, 9-ti u muškoj konkurenciji, i nadam se prvi dijabetičar u povijesti sa završenom duplom Ironman distancom.
ZAHVALA – Hvala prije svega mojim roditeljima, svim prijateljima koji su bili cijelo vrijeme uz mene, neću da nabrajam pa da nekog zaboravim, bilo je onih bez kojim možda ne bi uspio, ali svi ste mi jednako važni jer ste uvijek uz mene i hvala Vam od srca.
Hvala Slovenskim prijateljima, organizatorima utrke, svim navijačima koji su god bili uz mene.
Hvala NovoNordisk Hrvatska d.o.o. što ste ove godine bili uz mene i pomogli mi da uspijem.
Također hvala tvrtci Bauerfiend d.o.o. i Protea Jaska bike shop Zagreb.
Kako mi je dupla Ironman distanca 25.08.2011. Ironman u Češkim Otrokovicama bio je idealna trka u sklopu mojih priprema. Kako sam prošle godine išao po prvi puta i uspio završiti trku ispod 13 sati, ove godine namjera je bila ispod 12 sati.
Tako je nas 30-tak sa unajmljenim busem u petak 24.06. krenulo za Češku.
Zabave kao i obično nije nedostajalo, predobra ekipa, neki već stari igrači, neki sa malo manjem iskustvom, debitanti, štafetari. Bilo nas je, svatko je imao svoju viziju i svoj cilj.
Stigli smo predvečer, taman toliko vremena je ostalo da posložimo sve na svoje mjesto, pripremimo sve po redu kako to već ide i u horizontalu da se dobro odmorimo za sutrašnje uživanje.
Ustajemo u 4.00h, radimo pristojan doručak, i ono što je najvažnije, slaganje zadnjih kockica u svojoj glavi. U 7.00h bio je zakazan start tako da smo do pola 7 spremili svu opremu u tranziciju, navukli neopren i lagano počeli odbrojavati sekunde.
Opet ista napetost, srce tuče ko ludo, svi ljudi oko Vas sa istom namjerom – POSTATI IRONMAN!
Kako sam plivanje najmanje trenirao nisam očekivao neko ludo vrijeme, ali izašao sam iz vode za 1:21h.Bila su tri kruga za odraditi, prilikom svakog izlaska uzimam vrečicu meda i nastavljam dalje. Šećer pri izlasku sa plivanja 3.6 mmol/L. Malo prenisko ali zadovoljan jurim u tranziciju, malo problema sa skidanjem neoprena ali to tako ide.
Kako mi je ove godine sponzoriran bicikl Specialized Tranzition od farmaceutske tvrtke Novo Nordisk i kako sam najviše trenirao bicikl pomislio sam kako ću najviše vremena skinuti na biciklu. Ali dogodilo se to da sam dobio grčeve u trbuhu poslije plivanja te puno puta sam morao stati, što na wc itd…I naravno brutalan vjetar, pljuskovi, lagana tuča….da ne nabrajam… Uglavnom vrijeme bicikla 6:20h. To me jako razočaralo ali nema veze, nastavio sam dalje kao da sve ide po planu.
Da se malo osvrnem na šećer, sve super i za 5, osim što je poslije plivanja porasao na nekih 15 jer sam se sa svim živim natovario i pomislio da neće trebati inzulina. Ali ipak morao sam dati 4 jedinice Novorapida i to je bila posljednja injekcija do 20.00h.
Osjećaj u nogama na maratonu predobar, nisam očekivao da ću tako dobro trčati.
Trčala su se 4 kruga od 10,5km. Ulazim u posljednji krug a na semaforu iščitavam vrijeme 10:56. To znači da moram trčati zadnji krug ispod 6min/km da bi stigao ispod 12h, računajući i okrepe na kojima sam svaki put uzimao po 2 čaše coca-cole i pola banane kako bi razinu šećera održao iznad 5mmol/L tako da mi osječaj u želucu i nije bio baš neki od svih tih natrpavanja.
Ali sve se to izdržalo, vrijeme maratona 4:01h i u cilj ulazim sa nevjerojatnim ponosom i osječajem sreće koji je imao svatko taj dan kad je stigao u cilj i prošao ta magična vrata.
Prelijep dan, predobro društvo, sve u svemu još jedan od onih posebnih dana koje ću smjestiti na posebno mjesto u mom sječanju.
Hvala svima koji su me bodrili, pomagali, mjerili šećer….Neću Vas posebno nabrajati, znate koji ste, al samo ću reći veliko HVALA, bilo bi puno teže bez Vas.
